zid

Kakav uspeh!

Aplauz dame i gospodo!

Mislim da je došlo vreme da čestitamo jedni drugima, nošeni na širokim ramenima progresa koji ponosito korača linijom bez otpora. Znam šta ćemo! Oformimo sindikat, ma neka nas brani! Neka ne dozvoli da nam nešto poremeti ovu utopiju koju smo vredno gradili!

Hodajući posmatram grad, moj grad, svačiji grad. Svet raste, svet se menja, postaje na izgled zreliji i jači. Kao da svakim danom zidine postaju sve više i više, ponosito okićene fasadom preko fasade. Ulice su nam sve šire, trotoari uži a zidovi veći… mora da je mnogo truda, znoja a možda i patnje i po koje suze uloženo u izgradnju ovih gorostasa. Unutar građevina je bajno, čujem samo ono što želim. Kažu tehnologija poslednje generacije. Nekada tišina zna da bude i nepodnošljiva ali sam naučen da je volim. Samo mogu da čestitam velikim dizajnerima na tako dobroj izolaciji!

Napolju se čuju glasovi ali lica nema… ma nema veze, važno je da ima žagora… ali samo napolju!!!

Ponekada vidim i neku brvnaricu. Nema ograda, nema zidova samo travnjak. Porazgovaram tako sa vlasnicima… fini neki ljudi, nekako srećni i u ožiljcima ali kao da ih nije briga za to… ili ipak budale, mislim… kako neko može živeti bez jakog bedema!?

Na kraju dana, volim da se popnem i na moje zidove. Izgledaju tako stabilno i ponosito… valjda sam i srećan zbog njih.

Sve u svemu, pogled je neverovatan! Kada bi samo videli… a možete. Poslednji zraci sunca se nekako probijaju između zidina beskrajnog lavirinta, stvarajući ogromne senke koje najavljuju dugu i mirnu noć.

Mog grada…

Svačijeg grada.

POSTAVI KOMENTAR

Molimo Vas unesite svoj komentar!
Molimo Vas unesite svoje ime