ljudskost

Oči se pune suzama, puštam ih lagano da mi pomute vid.
Grlo se samo oko sebe okreće dok mi nevidljivi dlan pritiska vrat.
Stežem se, sramim se… boli ali ne puštam. Javi se i zdrav razum u nekom trenutku i kaže „Ma pusti“, ali ne želim. Zašto bih pustio? Pojavi se i nada… i ona mi nešto govori, kao „Videćeš ih opet… svi ih vide opet…“

Opet!?

Kada?

Bol pritiska srce ali se ne bunim. Strah me je ako pustim da će otići večno… i sećanja i mirisi i slike pred očima.
Mora da je svako od nas nadbiće kada može ovo da oseti.
Da li ćemo ih stvarno ponovo videti, smejati se prolaznosti zajedno?
Da li ćemo šetati nepreglednim poljima kao dvadesetogodišnjaci ili stajati večno kao zvezde, jedni do drugih?

Ma neka boli, baš kao ta poslednja fotografija, njen parfem na polici, njegove uvijene cipele duboko u ormanu, pesma koju uvek preskačem jer više ne miluje, miris mora tog davnog leta, nikada nošene štramplice, prokleti citat, povodac vernog prijatelja koji ne mogu da bacim, hrana koja je samo tada imala taj ukus…

Evo ti živote i drugi obraz pa udri!
Zar da pustim!? Zar da napustim poslednje utočište ljudskosti!?
Neka boli… kako bih se drugačije sećao.

POSTAVI KOMENTAR

Molimo Vas unesite svoj komentar!
Molimo Vas unesite svoje ime